Musa Ćazim Ćatić Ramazanska večer (Mom pobri A. Rašidkadiću) Suton se spušta, mirisav k’o smilje I siplje zemljom svoje nujne čare Gle, mujezini već pale kandilje I svijet ostavlja trge i pazare, A suton pada mirisav k’o smilje... Pobožni ljudi za soframa...
More
Musa Ćazim Ćatić Ramazanska večer (Mom pobri A. Rašidkadiću) Suton se spušta, mirisav k’o smilje I siplje zemljom svoje nujne čare Gle, mujezini već pale kandilje I svijet ostavlja trge i pazare, A suton pada mirisav k’o smilje... Pobožni ljudi za soframa sjede, Molitve usne šapuću im ti’o Radosnim okom u satove glede Bljedilo sveto post im licem svio; Al’ oni veselo za soframa sjede. Na polju suton sve to više pada. I sve su stvari u duboku muku... Čekaju ljudi, kad će top sa grada Navjestit’ iftar u plamenom zvuku A vani suton sve to više pada. I gle, najednom svjetlost neka sinu S tabije bijele, k’o nur s Tura da je, A sa njim zvuk se po vazduhu vinu Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje? Večernji anđeo to iz topa sinu. I hrli, noseć psalam vrh usana, Intiman, mio k’o Božije riječi I zadnji disaj umrloga dana U njemu plače, uzdiše i ječi... Anđelu drhti psalam vrh usana. A ezani ga mujezinski prate I zvek posuđa s iftarskih sofara, Krila mu zvijezde svojim trakom zlate I plam k
Less
